Liberalizacija tržišta jedna je od ključnih tekovina gospodarske politike liberalnog kapitalizma sa jasnim teorijskim ciljevima: poticanje konkurencije, olakšavanje poslovanja poduzetnicima, jačanje gospodarske aktivnosti – sve do krajnje ekonomske točke humanističkog razvoja društva koje rezultira većom zaštitom potrošača te povećanim izborom proizvoda i usluga za nižu cijenu.
STRATEŠKA ZBRKA NA RAZMEĐI TEORIJE I PRAKSE
Tako to izgleda u teoriji… i u tom dijelu hrvatska država nema nikakav problem. Komplikacije, međutim, započinju u praksi. Primjer: U razgovoru sa jednim ozbiljnim poduzetnikom iz industrijskog sektora montažne gradnje, čija firma proizvodi prvoklasne montažne objekte, razmatramo stanje cijena kuća na hrvatskom tržištu. Sumirajući raspone zaključujemo da njegove kuće spadaju u viši cjenovni rang. Ali jednako tako i cijenom proizvodnje koja ne dopušta snižavanje marže – pa time ni krajnju cijenu proizvoda i usluga.
I eto nas na prvoj stepenici gdje Vladina stihijska liberalizacija tržišta pokazuje slabost.
Propuštanje na tržište jeftine kineske robe koja sve više preplavljuje i ovaj građevinski sektor, hrvatsko gospodarstvo ne slijedi očekivani poticajni konkurencijski pravac natjecanja u kvaliteti, jer domaće firme da bi zadržale konkurentnost moraju smanjit trošak proizvodnje u svim segmentima koji izravno snižavaju željeni standard proizvoda, što ugrožava stupanj zaštite potrošača povećanim izborom proizvoda lošije kvalitete.
Hrvatsko tržište montažnih kuća upravo je primjer takvog negativnog trenda koji osim izravne prijetnje domaćim investitorima, najviše pogača uspješne domaće proizvođače čiji proizvodni standard nema dovoljno prostora za restrikciju cijena kojima bi zadržali očekivani stupanj kvalitete na razini zdrave tržišne konkurencije.
Od države se očekuje da uspostavom kontrolnih mjera održivog gospodarstva zaštiti jedne i druge.
Davor Suhan
Blog urednika