Razumijevanje osnovnih pojmova iz građevinske fizike uveliko će pomoći u razumijevanju toplinske i zvučne zaštite zgrada, što je presudno u procjeni kvalitete gradnje. U tu svrhu dajemo kratki enciklopedijski pregled osnovnog gradiva iz ovog područja.
Fizika zgrade, u graditeljstvu, disciplina koja se bavi primjenom fizikalnih zakona pri rješavanju problema toplinske i akustičke zaštite te vlage. U širem se smislu bavi i drugim fizikalnim problemima građevina, npr. toplinskom dilatacijom. Razvila se u drugoj polovici XX. st., zamijenivši iskustvene spoznaje proračunskim postupcima, kojima se danas određuju primjena i način ugradbe građevnih materijala.
Toplinska zaštita od gubitka topline. Pri toplinskoj zaštiti zgrade zimi, kada se unutarnji prostori griju i topliji su od vanjskih, toplinski se gubitci nastoje svesti na najmanju moguću mjeru. Iako svaki materijal pruža toplinski otpor, u pojedinim se materijalima prijenos topline vođenjem odvija brzo (kovine, beton, kamen), a u nekima vrlo sporo (pluto, mineralna vuna, ekspandirani polistiren), pa se oni u slojevima primjenjuju kao toplinska izolacija (termoizolacija). Fizika zgrade proučava te računski i grafički određuje slojeve u pregradnim elementima zgrade kako bi ukupan toplinski otpor bio primjeren klimatskim uvjetima određenoga područja.
Zaštita od pojave kondenzata u obodnim konstrukcijama. Vlažnost zraka razmjerna je temperaturi, pa vodena para zimi, usporedno s toplinskim tokovima, prolazi kroz obodne dijelove zgrade (vanjski zidovi, krovovi) iz unutarnjeg, vlažnijeg, prema vanjskom prostoru. Snizivanje temperature u slojevima obodne konstrukcije do kojeg dolazi postupno od unutarnje ka vanjskoj površini konstrukcije, može u određenom sloju prouzročiti zasićenje vodenom parom, njezinu kondenzaciju i vlaženje, pa se pojavljuje korozija, plijesni i sl. Zbog toga je važna zadaća fizike zgrade proračunska kontrola toka vodene pare kroz obodne konstrukcije (parodifuzni tok). Na uslojenim konstrukcijama postavljaju se s toplije (unutarnje) strane materijali s većim otporom prodoru vodene pare (parodifuzni otpor), npr. metalne ili plastične folije, tzv. parne brane.
Toplinska zaštita od pretjerana zagrijavanja unutarnjih prostora. Takva je zaštita zgrada potrebna ponajprije ljeti, kada sunce snažno zagrijava vanjske obodne konstrukcije, kroz koje se toplina postupno probija i u unutrašnjost zgrade. Zagrijavanje i akumulacija topline tih konstrukcija ovisi o vrsti i boji materijala, strani svijeta i drugom, a prolaz topline bit će obrnuta smjera od onoga zimi. Zaštitom se nastoji osigurati takav sastav obodnih konstrukcija da do zagrijavanja unutrašnjosti dođe što kasnije (kada padne temperatura vanjskog zraka, tj. predvečer i noću), tj. što dulji vremenski razmak između početka zagrijavanja konstrukcije ujutro i trenutka prodora topline do njezine unutarnje površine (fazni pomak). Osim toga, odabir prikladnih materijala obodnih konstrukcija, te uvođenje ventiliranih šupljina u njoj, treba osigurati i njezino toplinsko prigušenje, tj. sposobnost konstrukcije da smanji oscilacije temperature na unutarnjoj površini. Kako materijali za toplinsku izolaciju zgrade zimi nemaju isti učinak kod rješavanja faznoga pomaka, predviđa se primjena materijala veće gustoće, koji bolje akumuliraju toplinu.
Zvučna zaštita. Bitan element kvalitete izgrađenoga prostora je i zaštita od širenja zvuka kroz zrak (zračni zvuk) i od širenja zvuka kroz građevnu konstrukciju (udarni zvuk). Suvremena se zaštita od zračnoga zvuka postiže masivnim elementima (pregradama sa što većom gustoćom), a zaštita od udarnoga zvuka sprječavanjem prijelaza zvuka s jednoga na drugi element konstrukcije, najčešće šupljikavim, pjenastim materijalima. Postizanjem dobrih zvučnih svojstava, npr. koncertnih dvorana, bavi se prostorna, a zvučnom zaštitom građevna akustika. (→ izolacija)
