Uspješnost arhitekture obično ocjenjujemo nizom klasičnih kriterija: koliko je kuća funkcionalna, estetski skladna, koliko se uklopila u okoliš i koliko je energetski učinkovita. Kada govorimo o kućama projektiranima po Vastu smjernicama, obično se kaže da su zdrave i podržavajuće. Za one izgrađene od prirodnih materijala kažemo da dišu.
Naravno, sve su to standardi koje se trudim zadovoljiti kada projektiram. No, s vremenom i iskustvom, uvela sam svoj vlastiti, dodatni kriterij za uspješnost nekog projekta.
To je kvaliteta ŽIVOTNOSTI.
Kako prepoznajemo životnost?
Tu kvalitetu zapravo jedino možemo – osjetiti. I to cijelim svojim bićem, a ne samo vidom.
Svi smo to doživjeli: kada stupimo u neki prostor, odmah znamo paše li nam ili ne. Ponekad nam je neki interijer vizualno “wow”, savršen i dostojan časopisa, ali u njemu osjećamo neobjašnjiv nemir. Ne možemo se nigdje smjestiti, ne nalazimo svoj kutak, a energija nam opada.
Kroz duži boravak u nekom prostoru, kvaliteta životnosti izravno utječe na to kako se osjećamo, koliko imamo mentalne jasnoće i koliko nam je fizičko tijelo podržano.
Primjer iz prakse: Nedavno sam bila kod prijateljice čiji se stan nalazi na višem katu nebodera, tik uz rijeku. Zbog spoja više različitih faktora, energija u tom stanu doslovno je kočila bilo kakvu akciju. Prijateljica se u njemu konstantno osjećala sputano i bezvoljno. Najbolji opis tog osjećaja bio je: “kao da te netko udario mokrom krpom po glavi”. Prostor je jednostavno usisavao njezinu životnu energiju.
Gdje završavamo mi, a gdje počinje naš dom?
Ova je tema, naravno, izuzetno složena. Glavno pitanje koje se ovdje nameće jest: gdje počinjem ja, a gdje počinje prostor? Koliko je neko stanje u kojem se nalazim doista moje, a koliko na mene utječe prostor u kojem boravim?
Odgovor je jednostavan: granice nema.
Mi i prostor u kojem živimo neraskidivo smo povezani. Prožimamo se poput spužve u vodi. Ono što se događa u našoj nutrini zrcali se u našim zidovima, a ono što je zapisano u zidovima svakodnevno utječe na našu podsvijest – i u realnom trenutku fizičkog vremena, i u bezvremenskoj spregnutosti.
Kako mjerim ono “nevidljivo”?
Iako je kvalitetu životnosti naizgled teško definirati, dobra je vijest da se ona može točno izmjeriti. Pomoću radiestezijskih alata i instrumenata (poput onih u BioGeometry® metodi) možemo precizno detektirati koje nas kvalitete energije u prostoru podržavaju i hrane, a koje nas tiho iscrpljuju.
Kroz godine rada uspjela sam sagledati sve te nevidljive faktore koji utječu na vitalnost prostora. Ako bih sve to morala sažeti u jednu jedinu rečenicu, ona bi glasila:
Kvaliteta životnosti je mjera toga koliko je prostor u rezonanciji sa samim Životom.
Ta rezonancija sa životom očituje se kroz niz ključnih elemenata arhitektonskog procesa:
- Sjeme kuće: Kakva je kvaliteta namjere utkana u same temelje i što sve čini onaj prvi impuls gradnje.
- Uvažavanje terena: Koliko se sam teren i njegova prirodna inteligencija poštovala pri projektiranju.
- Kompatibilnost forme: Koliko je sama geometrija i forma kuće usklađena s izvornim poljem prirode.
- Energetski tokovi: Koliko su izbalansirani i protočni energetski tokovi unutar samog prostora.
- Kvaliteta materijala: Od kakvih je materijala kuća građena i koliko oni podržavaju biologiju čovjeka.
- Geopatogeno i okolišno opterećenje: Što se događa ispod i oko kuće (Zemljine energetske mreže poput Hartmannove i Curryjeve, podzemne vode, tehnička EMF zračenja i slično).
Kuća nikada nije samo puki zbroj cigli. Ona je uvijek živi organizam.
Pitanje je samo – koliko živ?
U sljedećim člancima ću ući dublje u svaki faktor uz neke ideje kako pomoći postojećim prostorima.
PIŠE: Dana Krhlanko, dipl. ing. arh.
O autorici: Dana Krhlanko, dipl. ing. arh., licencirana je arhitektica s više od 25 godina iskustva i osnivačica studija Arhimag. U svom radu spaja klasičnu arhitekturu s Vastu načelima i energetskim skladom prostora.
